Povijest Odvoraca i sibinjskog kraja duboko je obilježena sibinjskim žrtvama. Naime, na današnji dan prije točno 90 godina, 19. veljače 1935., osmorica seljaka odvoračkog i sibinjskog područja ubijena su u oružanom napadu žandara dok su mirno prosvjedovali protiv političke represije i nepravde.
Postali su simbol domoljubne svijesti svih stanovnika općine Sibinj koji im danas odaju počast. Iz Jakačine Male ubijeni su:
· Petar Topalović (r. 1901.), otac troje djece
· Antun Ercegović (r. 1916.), neoženjen
· Đuka Štimac (r. 1909.), otac jednog djeteta
· Ivan Katalinić (r. 1905.), otac jednog djeteta
· Mato Pejić (r. 1909.), otac troje djece
· Ivan Janković (r. 1897.), otac četvero djece
Iz Grižića ubijen je Stjepan Gunčević (r. 1897.), otac petero djece te iz Gornjih Andrijevaca Antun Perković (r. 1904.), neoženjen.
Kulminacija je to brojnih političkih i ekonomskih događanja u Kraljevini Jugoslaviji.
Širi politički kontekst
Početak 1935. godine u Kraljevini Jugoslaviji obilježila je pojačana politička represija, osobito prema hrvatskom narodu, čime su vlasti nastojale osigurati za sebe povoljan ishod nadolazećih izbora 9. svibnja.
Diktatorski, protuhrvatski nastrojen režim intenzivirao je mjere suzbijanja oporbenih glasova, koji su u Hrvatskoj uvelike bili predvođeni dr. Vladkom Mačekom, nasljednikom ubijenog Stjepana Radića u Hrvatskoj seljačkoj stranci. Okupljanja, bilo kakav medijski poziv ili oblik predizborne kampanje bili su zabranjeni oporbenim strankama, zapisao je pravnik, francuski državnik i jedan od utemeljitelja slobodne Europe, Robert Schuman, u svom članku u časopisu Sept od 15. ožujka 1935. godine.
Navodi da je glasovanje bilo javno, a lista koja bi dobila relativnu većinu automatski bi dobila tri petine mandata. To bi značilo da bi na pojedinim izbornim mjestima bili izabrani oni kandidati koji su dobili daleko manji broj glasova od opozicijskih protukandidata.
Politički nemiri i represija
Zabilježeni su brojni okrutni događaji, no veljača 1935. bila je posebno uznemirujuća. Jedan od događaja zbio se 9. veljače kad su žandari brutalno reagirali na prosvjed seljaka zbog skidanja natpisa pisanog ćirilicom. Prema službenim izvješćima, događaj je predstavljen kao izolirani incident koji je izazvao “fanatični svećenik”, no stvarnost je bila drugačija, ističe Schuman.
Žandari su 11. veljače uhitili i mučili svećenika i dvanaest seljaka, koristeći ekstremne metode zastrašivanja. Jedan od njih bio je prisiljen hodati bez odjeće na -16 stupnjeva, drugom je slomljena ruka, a trećem je lice zgnječeno čizmom. Ubrzo su oslobođeni jer je njihova nevinost bila lako dokazana, no za nasilje nitko nije odgovarao.
Nekoliko dana kasnije, 17. veljače, sukladno odobrenjima vlasti, održana je proslava Papinog dana. Istovremeno, u mjestima od Oriovca do Sibinja, mogli su se čuti poklici: “Živio dr. Maček!”, “Živjela Hrvatska!”. Pristaše Hrvatske seljačke stranke radovali su se zbog nedavnog puštanja Mačeka iz zatvora.
No, nisu svi bili jednako veseli.
Seljaci koji su uzvikivali naišli su na grubi otpor pristaša jugoslavenskog režima pa su ih te iste večeri napali protivnici HSS-a.
Ljubomir Križ u svojoj knjizi Grgurevići-Odvorci ovako to opisuje: “Započela su hapšenja. Okupljeni narod traže oslobađanje uhićenih te jedna grupa s tom namjerom krene prema Brodu. Dolazi do pucnjave po nenaoružanim civilima.”
Slična represija nastavila se i sutradan, 18. veljače, kad je uhićeno preko 70 seljaka. Većina događanja odvijala se ispred sibinjske sokolane, a žandari su stalno dobivali pojačanja. Tijekom tih događaja, Pavica Crljen iz Jakačine pokušao je obraniti seljaka kojeg su žandari tukli, no žandar mu je propucao usta. Ranjen je bio i Mijo Aladrović iz Grgurevića.
Sibinjske žrtve
Uhićenja su se nastavila i 19. veljače kad je cijeli događaj kulminirao. U pritvor su stavljani ljudi iz Oriovca, Starog Slatinika, Gornjih Andrijevaca i Sibinja, a prilikom uhićenja, bili su batinjani i zlostavljani, odvođeni u žandarmerijsku postaju u Brodu.
Potaknuti takvim razvojem događaja, Odvorčani su se također uzdigli na noge i krenuli prema Brodu kako bi prosvjedovali i zahtijevali oslobođenje zatvorenika. Došli su do Sibinja kad ih je napala skupina žandara predvođenih majorom Cvijanovićem koji su se već sukobili s dvije skupine pobunjenika na putu do njih. Seljaci su bili nespremni, štoviše, neki su i povikali: “Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!”. Njihovi povici žandarima nisu značili ništa te su zapucali na mnoštvo. U toj pucnjavi ostalo je ležati osam mrtvih koji su navedeni na početku članka, neki su bili ranjeni, a velik dio uspio je pobjeći. Ubijene seljake danas pamte kao sibinjske žrtve.
Vrbske žrtve
Samo dan kasnije, 20. veljače 1935., svoju ogorčenost velikosrpskim režimom i ubojstvima u Sibinju izrazili su seljaci iz Slavonskog Broda i okolice. Na prosvjedu na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu ubijeno je šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe: Mirko Milec, Ivan Martić i Stipo Mirković iz Ruščice te Tomo Vargić, Ivan Borevković i Franjo Borevković iz Gornje Vrbe.
Misa zadušnica u Zagrebu
Ova ubojstva 14 nevinih seljaka uzrujalo je hrvatski narod, ističe Schuman u svom članku. Dana 23. veljače u Zagrebu na pogrebnoj svečanosti u sjećanje na žrtve okupilo se 30 tisuća ljudi, uključujući i dr. Vladka Mačeka. Sve druge manifestacije bile su spriječene taj dan.
Uspomena na sibinjske žrtve
Poginuli Odvorčani sahranjeni su na groblju sv. Đurđa u Bilicama, a poslije rata premješteni su na groblje sv. Mihovila u Grižićima, a Andrijevčanin Antun Perković sahranjen je na sibinjskom groblju, navodi Ljubomir Križ.
Spomenici poginulima podignuti su u Grižićima, Jakačini Maloj i Sibinju.
“Prolazniče, sjeti se da na ovom mjestu život žrtvovaše za tvoju slobodu i nezavisnost države Hrvatske osam svjesnih Hrvata ove općine” – natpis na spomeniku sibinjskim žrtvama u Sibinju
Sibinjska tragedija 1935. godine nije samo povijesni događaj, već i podsjetnik na snagu otpora i težnju hrvatskog naroda za slobodom. Osmorica seljaka koji su izgubili živote 19. veljače 1935., kao i žrtve od 20. veljače, nisu bili samo žrtve brutalnog režima, već i simbol borbe za temeljna ljudska prava i nacionalni identitet. Njihova smrt odjeknula je diljem Hrvatske, izazivajući nezadovoljstvo i ukazujući na represivne metode tadašnje vlasti.
Danas, 90 godina kasnije, Odvorci i općina Sibinj i dalje čuvaju uspomenu na njih. Svake godine, kroz memorijalna događanja, Sibinj šalje jasnu poruku: žrtve nisu bile uzaludne, a njihova borba nastavlja živjeti kroz sjećanje i ponos budućih generacija.
U čast poginulima, Općina Sibinj organizira razna memorijalna događanja, pa se već 11 godina održava tradicionalni polumaraton “Putevima sibinjskih žrtava” dug 21,44 km. Ove godine, na 90. obljetnicu, organizirana je i biciklijada te prijateljska utakmica nogometnih veterana. Uz samu obljetnicu vežu se i Dan općine Sibinj kao i proslava Dana škole Sibinjskih žrtava. Kroz ove manifestacije, Sibinj i njegovi stanovnici osiguravaju da uspomena na ove hrabre ljude nikada ne izblijedi.
