Dr. sc. Antun Japundžić iz Grgurevića, zaredio se u srpnju 2006. godine. Time je po prvi put, nakon 200 godina, odvoračka župa dobila mladomisnika.
Danas vlč. Japundžić predaje kao izvanredni profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu i Zagrebu. Osim rada sa studentima, posvećen je pisanju znanstvenih i stručnih radova. Također, suautor je knjige »Grgur Palamas. Otajstvo spasenja kao milost divinizacije«.
U slobodno vrijeme rado dolazi u svoje rodno selo, gdje služi misu sa župnikom Josipom Kalmarom.
Imali smo priliku postaviti mu nekoliko pitanja, a Antun je, bez imalo oklijevanja, podijelio svoje perspektive i iskustva.
Što Vas je potaknulo da se zaredite?
Započeo bih ovaj naš razgovor i poslužio se riječima iz Ivanova evanđelja gdje Isus kaže: »Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas« (Iv 15,16a). Dakle, Bog je onaj koji poziva, a mi kao ljudi se samo odazivamo tom pozivu. Tako da je Bog onaj koji je i mene pozvao i potaknuo na svećenički poziv, a obitelj i župna zajednica su me podržali i pratili na tom putu molitvom i dobrim djelima. U tom smislu, osjetivši da i mene Bog poziva, bilo je potrebno odazvati se tom pozivu, a taj poziv je put svećeništva.
Kako izgleda Vaša svakodnevica u Đakovu?
Budući da imam više službi, nije svaki dan jednak i nemam, da tako kažem, fiksan i jednak raspored za svaki dan u tjednu. Tjedan redovito provedem radom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, a vikendom sam obično na nekoj Župi. Tako su mi poslovi preko tjedna uglavnom vezani uz predavanja, knjižnicu, ured i uz Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu. Uz to su i poslovi vezani za vođenje studentskog doma jer sam i voditelj Studentskog doma u Đakovu.
Budući da predajem i na licencijatskom i doktorskom studiju teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, onda, po potrebi i prema rasporedu predavanja, radim i u Zagrebu. Vikendom, a najčešće to bude samo nedjeljom, idem na Župu i u međuvremenu, koji puta dođem, kao što možete i vidjeti, i u Odvorce. Ovo je otprilike na vrlo sažet način nekakav okvir moga djelovanja koje je, kako se može uočiti iz ovih nekoliko rečenica, vrlo dinamično i dosta zahtjevno.
Iako fizički nisam u Odvorcima, duhom, molitvom i radom sam, među ostalim, i u Odvorcima.
Naravno da mi nedostaju, ali budući da već dugo godina ne živim u Odvorcima, već sam se pomalo i privikao na tu odsutnost. Međutim, uvijek rado dođem u Odvorce i uvijek se rado vratim u Odvorce i odvoračka sela, kad god imam prilike. Iako fizički nisam u Odvorcima, duhom, molitvom i radom sam, među ostalim, i u Odvorcima.
U tom smislu spomenuo bih ovdje i jedan članak koji sam napisao kao plod istraživanja povijesti odvoračke župe i odvoračkog kraja, a koji nosi naslov »Župa Odvorci u svjetlu vjere i povijesti«. Članak će biti uskoro objavljen u jednom zborniku radova, a vjerujem da će dobro doći svim župljanima, ali i svima onima koji su iz Odvoraca iselili i žive negdje dalje, da se upoznaju barem na sažet način s povijesnom i vjerskom baštinom odvoračke župe i odvoračkog kraja. Tako sam i na ovakav način prisutan u Odvorcima i vezan za Odvorce, odvoračka sela i odvorački narod.
Kako se osjećate kada služite misu pred zajednicom u kojoj ste odrasli?
Pa drago mi je biti u zajednici u kojoj sam rođen i u kojoj sam proveo dio djetinjstva. Ista ta zajednica je molila i moli za mene te mi je drago i radostan sam kada mogu slaviti svetu misu i moliti s njima i za njih. Ali slaveći euharistiju svi trebamo biti svjesni da stojimo pred Bogom i da smo pred Bogom jednaki što god činili i u kojoj god zajednici bili.
Koje vrijednosti nosite iz Odvoraca u svoj svakodnevni rad?
Puno je toga što bih mogao ovdje navesti kao vrijednosti koje su itekako značajne u svakodnevnom životu, ali istaknut ću samo nekoliko stvari. Kao prvo, kao posebnu vrijednost istaknuo bih molitvu u svakodnevnom životu i u svim životnim prilikama i poslovima. Nakon toga bih naveo da su radne navike i odgovornost prema poslu i radu te organiziranost raznih poslova ono što mi ovdje itekako pomaže uslijed vršenja različitih službi.
Koje su najveće radosti i izazovi u službi svećenika?
Zasigurno da je najveća milost, a onda i najveća radost, slaviti sakramente u zajednici. Posebno ovdje mislim na sakrament euharistije u kojem se susrećemo sa živim Bogom jer je upravo euharistija izvor radosti, milosti i snage za naš svakodnevni vjernički život.
Nadalje, u svakom pozivu i poslanju, a tako i u svakom poslu, svaki novi dan nosi nekakvu svoju novost i određeni izazov za djelovanje. Naravno da bih volio da djelujem kao svećenik na nekoj župi i u župnoj zajednici, ali Bog me usmjerio na drugačiji put te je i to svojevrstan izazov poučavati mlade ljude teologiji i vjeri. Osim toga, u sadašnjoj službi poseban izazov je poučavati mlade ljude, one koji će biti, recimo to tako, odgojitelji u vjeri i kasnije poučavati druge.
“Radne navike i odgovornost prema poslu i radu te organiziranost raznih poslova ono što mi ovdje itekako pomaže uslijed vršenja različitih službi.
Što Vas je potaknulo da radite u znanosti?
A gledajte, jednostavno mislim i uvjeren sam da me Bog doveo do toga puta da se bavim znanošću i teologijom. Nakon svećeničkog ređenja, kao i ostali svećenici, stavio sam se na raspolaganje nadbiskupu za rad na području sadašnje Đakovačko-osječke nadbiskupije te za pastoralno djelovanje za potrebe nadbiskupije. Tada me nadbiskup, uvidjevši takvu potrebu, uputio na poslijediplomski studij na Papinski Istočni Institut u Rim.
Moram priznati da je to bilo ono što uopće nisam očekivao. Očekivao sam da ću ići na jednu od župa u našoj nadbiskupiji, ali nikako nisam mislio da ću ići na daljnji studij, a pogotovo nisam razmišljao o tome da ću jednoga dana biti profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta što sam danas. Međutim, na tragu mladomisničkog gesla koje sam uzeo iz Psalma 37 »Prepusti Gospodinu putove svoje« (Ps 37,5a), pustio sam Bogu da me vodi i Bog me doveo na put na kojem sam sada da se bavim teologijom te poučavam druge u tome.
O čemu je riječ u Vašoj knjizi? Planirate li još jednu?
Knjigu sam pisao zajedno s prijateljem Richardom Pavlićem koji je svećenik Gospićko-senjske biskupije, a kojega znam još od studijskih dana dok smo zajedno bili na poslijediplomskom studiju u Rimu. Knjiga nosi naslov »Grgur Palamas. Otajstvo spasenja kao milost divinizacije«, a u knjizi je riječ o znamenitom i glasovitom bizantskom teologu iz 14. stoljeća, Grguru Palamasu, koji je ostavio velikoga traga na suvremenu pravoslavnu teologiju. Stavljajući Grgura Palamasa u kontekst njegova vremena, ali i u kontekstu suvremene teološke misli i suvremene teologije, knjiga donosi prikaz Palamasove teologije te progovara o teologiji spasenja i Palamasovom nauku o divinizaciji. To je ukratko ono čime se moja knjiga bavi, a hoće li će biti još jedna knjiga, to ćemo vidjeti. Nadam se da hoće.
