Talentirana nogometašica iz Bilica, Katarina Đukić, od malih je nogu pokazivala sklonost sportu. Danas igra u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi za žene, u zagrebačkom ŽNK Agram, a s nogometom je započela u lokalnom klubu, gdje je brzo prepoznata kao igračica s velikim potencijalom.
Sve je počelo prije oko osam godina u NK Graničar iz Zagrađa, gdje je igrala s dečkima. Zatim se pridružila Slaviji iz Pleternice, a u ŽNK Viktorija iz Slavonskoga Broda bila je kapetanica. Doprinijela je i u ŽNK Donat iz Zadra te španjolskome PM Friol.
Uz nogometnu karijeru, studentica je treće godine na preddiplomskom stručnom studiju Kondicijske pripreme sportaša Kineziološkog fakulteta u Zagrebu.
Mnogi će se složiti da motiviranu i predanu 24-godišnju Katarinu očekuje još svjetlija budućnost. Njezina priča inspirira mnoge mlade sportašice i sportaše jer pokazuje kako trud i predanost mogu dovesti do velikih postignuća. Zato doznajemo više o Katarininim početcima, svakodnevici, fakultetskim obvezama, ali i odrastanju u Bilicama.
Najdraži trenutak mi je igranje na stadionu Alfredo di Stefano protiv Real Madrida… Čast mi je bila uopće doći tamo.
Kako si se zaljubila u nogomet i koji je bio tvoj prvi kontakt s tim sportom?
Moj prvi doticaj s nogometom bio je s dečkima iz sela, skupljali bi se na igralištu iza društvenog doma i igrali, ponekad i na cesti pod rasvjetom, cigle su nam znale biti golovi. Najbolje uspomene.
Koji su bili najveći izazovi dok si se pozicionirala kao ozbiljna nogometašica?
Najveći izazovi su mi bili dodatno ulaganje u sebe, danas talent više nije dovoljan. Trebalo je raditi na sebi, raditi još jedan posao uz nogomet da bi mogla živjeti, uz to sve gurati fakultet. Sav taj trud se onda negdje i vrati.
Kako se pripremaš za utakmice? Imaš li posebnu rutinu i rituale?
Nemam nekakav posebni ritual, volim pripaziti što jedem, posebno dan prije i na dan utakmice. Važno mi je biti bez ikakvoga stresa i fokusirati se na zadatke koje imam u igri.
Koji ti je najdraži trenutak na terenu do sada i zašto?
Najdraži trenutak mi je igranje na stadionu Alfredo di Stéfano protiv Real Madrida. Samo ime stadiona i kluba je nešto posebno. Čast mi je bila uopće doći tamo.
Kako balansiraš između treninga, natjecanja i drugih aspekata svog života?
Bitna je dobra organizacija vremena, zna se koji su prioriteti. Nogomet mi je postao posao tako da je tijekom sezone to prioritet, naravno uz fakultet koji rješavam usput.
Što misliš o razvoju ženskog nogometa u Hrvatskoj i što bi promijenila ili poboljšala?
Ženski nogomet u Hrvatskoj iz sezone u sezonu ide na veću razinu, sve je više klubova koji ulažu i žele dati priliku nama ženama. Mislim da prostora za napredak ima u svim aspektima – od terena na kojima se trenira, broja treninga tjedno, profesionalnijeg pristupa, do omogućavanja igračicama da imaju sve što im je potrebno da dobro treniraju i da se oporavljaju, a i samo povećanje plaće. Što se više ulaže, to će biti vidljiviji napredak.
Koje su, prema tvom mišljenju, najvažnije osobine koje sportaš/ica mora imati?
Mislim da su prije svega važni upornost i disciplina, sve se može postići ako se želimo dovoljno potruditi. Ali prije svega je važno kakva si osoba, jer sve ono dobro na terenu pada u vodu ako praviš štetu u svlačionici.
Kakvo ti je bilo djetinjstvo u Bilicama?
Jako lijepo, život na selu me naučio puno toga.
Kako je život u Odvorcima utjecao na tvoju radnu etiku i pristup sportu?
Ponosna sam što sam došla iz jednog malog sela, krenula od nule. Sigurno da je motiv onda puno veći kad se borim da napravim i svoju obitelj i svoj kraj ponosnim. Po pitanju toga, motivacije ne nedostaje.
Što te najviše inspirira da nastaviš raditi na sebi i svojoj igri?
Izabrala sam nogomet kao posao, tako da se s time želim baviti što je duže moguće. Rad na sebi dolazi s tim, ali smatram da je to dužnost svakog sportaša, tako smo bolji i za svoju ekipu.
Hvala Katarini na uloženom vremenu, a više možete doznati i u njenom intervjuu za sib.net.hr.
